Planinarenje planetom Prenj, samo on i ja iz naših redova, više kao izvidnica za cijelu ekipu, bar smo se mi tako pred djecom pravdali.
Vječita želja, vječito na spisku, a nikako da se usudimo svi zajedno. Prenj je prekrasan, ma čaroban, poseban, mnogi ga smatraju najljepšom planinom u BiH, ali je zahtjevan, prkosan, nije u potpunosti za djecu.
Sad shvatam zašto ga zovu “Bosanskim Himalajima”.
Koračali 40-ak km u 3 dana, ali ne običnih, nego prenjskih kilometara. Mora se razmotriti da se uvede kao posebna mjerna jedinica.
Smjenjivale se visoravni, zaravni, kanjoni, klisure, planinski lanci, grebeni, istaknuti vrhovi, okomite stijene.
Dočekivali nas borići i kleka, visoka trava, sipar, te nepregledni kamenjar.
Nije čudo što je vječita meta svih planinara, alpinista, rekreativaca. Jedinstven je. Priznajemo.
Ušuškali smo se u dolini Tisovica, raširili šatore, pa polako u uživanciju.
Izvora vode nema, signala nema, ljepote, odmora i dobrog društva na pretek.
Penjali u 3 dana 5 vrhova iznad 2000 metara. Prenj ih inače ima 11.
Štapove u ruke, pun ranac vode i hrane, pa polako.
Velika kapa – planinarenje Prenj – 1. dan
- DAN vrh Velika kapa (od planinarskog doma Senad Muhibić – Dundo do Tisovice) – 10 km 550 m U/S
Upoznajemo se sa planinom Prenj. Ukazuju nam se prekrasni vidikovci, okolne planine. Šetnja grebenom prelijepa.
Izviruju i vrhovi sa kojima se družimo narednih dana. Dični, lijepi, mame da im se priđe.
A na vrhu vjetar duva da odnese. Prvi put mi bi drago što sam temeljita žena inače bi me odnijelo.
Kroz kleku lagano u kasnim večernjim satima spuštamo se u dolinu Tisovica.
Drugari raširile šatore. Čeka nas večernje uživanje pod lampama uz tople napitke. Ako vam ne bude duvalo kao nama, možete i vatru zapaliti.
Razmišljamo, e ovo bi mogla i djeca, pa i nije Prenj tako težak. A onda dođe sutradan.
Lupoglav – Vidina kapa – Herač – planinarenje Prenj – 2. dan
- DAN vrhovi Lupoglav (2102 mnv) – Vidina kapa (2032 mnv) – Herač (2042 mnv) (iz doline Tisovica) – 20 km, 1450 m U/S
U rano jutro izvlačimo se iz šatora, još ni svanulo nije.
Čude se i kravice na ispaši što po mraku hodimo. Bolje je ovako, da hvatamo hlada što je više moguće.
Divimo se bivku Divova kuća, a kad čujete i njegovu lijepu priču, svidjeće vam se još više.
Bivak sa svojom prekrasnom terasicom pruža pogled na neke od najljepših vrhova Prenja. Napravila ga divna duša, Njegoš Kalajdžić iz Brčkog čije ime je vrijedno pomena. Napravio ga kao dar svim planinarima, ljubiteljima priroda, Gorskoj službi. Prozvaše bivak Divova kuća, baš kao u stihu Vladimira Nazora „Prenj planina nije, divova je kuća.“
Zavirujemo unutra, okolo, divimo se, ali mora se ići dalje.
Malo doline, malo kleke, puno sipara i kamenjara. Opreza nikada dovoljno.
Penjemo se, a pogledi sve ljepši.
Vrhovi sve više prizivaju.
Ističu se, čine se nedostižnim.
Sa svakim korakom prizori sve nevjerovatniji.
Sve češće se čuje “Uh, vidi ovo”.
Zastani, sjedi, odmori, uživaj. Ne možeš se ljepote nagledati.
Prvi na redu nam je vrh Lupoglav. Nekako se vrh ističe, strane mu strme. Strašno djeluje.
U daljini vidimo samo malu crtu koja siječe sipar. To je naš put. Hm, može li se?!
Nailazimo i na par metara vrlo trošne, oronule staze. Opreza ne manjka. U par koraka savladavamo prepreku i idemo dalje. Samo ozbiljnosti treba i ništa više.
A na vrhu spektakl. Uh, kakav pogled.
Dokle vam pogled doseže? Ko bi ga znao. Čini mi se preletih cijelu državu. Mnogo je vrhova u daljini nanizanih jednih iza drugih.
Jasno se vide Visočica, Čvrsnica, Bjelašnica, Velež…
Ispred vas mjesečev predio. Neka druga planeta, planeta zvana Prenj.
Okrećete se na sve strane. Ne znate gdje je pogled ljepši. Vjetar pirka.
Iskreno, za ovakav doživljaj vrijedi svaki korak napraviti.
Vrijeme je za sljedeći vrh. Jednim dijelom staze se spuštamo pa opet grabimo strmo uzbrdo kroz kleku.
Malo uspravno, malo četvoronoške uz okomite stijene. Grabimo grebenom.
Do Vidine kape se stvarno namučismo. Više smo grabili rukama i nogama, nego što je štap zemlje vidio. Osipa se kamenje. Nerijetko se kamenčići obrušavaju oko planinara u koloni iza vas, ni malo naivno. Ali nema veze, grabimo mi.
Najgore je kad poslije ovakve dionice i izbijanja na vrh vam kažu da to nije Vidina kapa, ona je onaj sljedeći vrh. Čeka vas još malo spuštanja i uspona. Ja sam mislila da se šale sa mnom, ali bili su ozbiljni.
Nalazili smo se tek na nekom vrhu ispod 2000 metara. Ni ime mu ne znadosmo.
A osvrnete se oko sebe prizori nestvarni.
Zahtjevna je staza, ali ko za to mari kada smo se dočepali ovakve ljepote.
Sa svakog grebena, sa svakog vrha vam se prizor čini nadrealnim.
Penjemo vrhove redom. Sada je staza samo sipar i kamenje. Malo uspona, malo silaska. Ništa strašno.
U svakom mogućem trenutku sjednete i posmatrate. Sve češće vas privlači da samo gledate okolinu i u miru uživate u njoj.
Neki se razmišljaju da li da idu do Herača. Pa isto se vidi.
Ipak se tako samo čini.
Svaki vrh, svaka tačka na Prenju nudi novu dimenziju, novi užitak, novi pogled na planinu Prenj.
Ističu se vrhovi. Pitamo se kako smo se uopšte popeli do njih. Strmi, štrče na ovom kamenitom predjelu. Uočavamo i staze po siparu, tanke kao konac. Zar smo tuda prošli?
Mora se i nazad. Opet dolazimo po mraku.
Crvene boje poslednjih atoma snage sunca se oslikavaju na vrhovima Prenja, kakva nagrada za naš trud, kakva završnica dana.
Vrh Erač – planinarenje Prenj – 3. dan
3 DAN vrh Erač (2047 mnv) iz doline Tisovica – 11 km, 650 m U/S
Treći dan kažu drugari “izletić”. Jeste za one koji ne planinare samo sa djecom. Opet jutro, opet prije i kravica.
Ali, pogled na stidno osvijetljene vrhove Prenja nestvaran.
Skoči sa kamena na kamen. A između njih pukotina.
Penji se, penji se, penji se. I taman kad misliš da si na vrhu kažu ti da ostaviš štapove, jer će ti trebati obje ruke. Strma okomita stijena, mi četvoronoške se penjemo.
Dok smo bili pod stijenom mislila sam da se šale kad su rekli da nam je taj vrh cilj.
Ne vidi se staza. Stijena kao kupola.
Ali zato ja volim moje drugare iz Planinarsko udruženje “Abonos” Banja Luka.
Polako, pažljivo, strpljivo, nogu pred nogu, odnosno ruku pred ruku. Pauza, pa opet. Nemoguće stvari čine dostupnim.
Za nagradu, pogled sa vrha, najljepši do sad.
Stanem pa se naježim. Okrenem se na drugu stranu pa se opet naježim. Kao da nikad ni na jednom vidikovcu nisam bila. Šta je ovo? Kakav je ovo prizor?!
Na vrhu svijeta smo.
Gledamo prenjske vrhove i one koje smo penjali i one koje nismo. Divimo se svemu sa ovog izolovanog šiljka.
Prekrasno prostranstvo na sve strane.
Posmatra nas i divokoza iz daljine. Počastila nas svojim prisustvom, zaslužili smo.
Malo nam je i prkosila, skakuće po onim stijenama sa takvom lakoćom da mi se od ljubomore smučilo. Ljudski je priznati.
Vraćamo se srećni što začeprkasmo po ljepotama Prenja, tužni što se avantura završila.
I šta djeci da kažemo?!
Na Veliku kapu možete.
Na Lupoglav uz veliki oprez može, a ostalo čekajte da porastete.
Šta vama da kažemo?!
Na Prenj sami bez treka ili iskusnih planinara koji poznaju planinu Prenj nemojte.
Puno vode i hrane iz Konjica ponesite.
Na Erač je mnogo teže popeti se sa južne strane (od Lupoglava), po siparu. Penjite se sa druge strane, one koju smo i mi izabrali.
Do doline Tisovica iznajmite kombi (put nije za putnička vozila) ili iz Idbara pješke dođite u dolini Tisovica.
Raširite šator u dolini Tisovica i uživajte, samo uživajte, imate i u čemu.
Hvala drugarima iz PU Abonos što nas povedoše, organizovaše i ustupiše fotografije. Pravi ste drugari.
Ako vam treba iskusan planinar da vam pokaže Prenj, PIŠITE NAM, možemo vam pomoći. Znamo najbolje.
Kako se vama čini?
Nemojte svoje planinarenje po Bosni i Hercegovini završiti na Prenju. Uputite se ka Visočici. Pročitajte kako planinarenjem Visočicom grebenom stižete do magije.
2 komentara
Wau…
Bravo za tekst i fotke…
Prenj veličanstveni zaslužuje da se stalo spominje, divova je to kuća…
Oduševljena sam! Pitko za čitanje, slike očima mile…Bravo još jednom!
Hvalaaaa. Meni je malo samo ostao žal što ga malci nisu doživjeli. Mi smo baš napravili izvidnicu. Sad znamo šta bi oni mogli i u čemu bi maksimalno uživali. Vraćamo se, sigurno. Idemo i dalje, u nove avanture na Prenju.