Kada vam se jave oni trenuci da želite dušu svoju da odmorite, onda pravac Zelengora planinarenje. Kakve smo mi tamo odmore sa djecom imali na jezerima Zelengore?!
Zamislite kada vas dovezu u planinsku kućicu koja je na samom jezeru i kažu da će doći po vas nakon dva dana… Oko vas nema objekata nekih 20-ak kilometara. Nemate struje, signala, niti wi fi. E to idealno mjesto je planinska kuća na jezeru Donje bare na Zelengori.
Ili zamislite da kampujete u srcu Zelengore pored jednog od najljepših jezera u regiji. Uspavljuju vas zvijezde, a budi cvrkut ptica i planinska svježina. Istinski ćete osjetiti kako priroda može da miriše. Džinovske biljke su kao da ste u priči „Alisa u zemlji čuda“. Životinje vam se ukazuju, jer im je čovjek gotovo nepoznanica. Oduševiće vas Orlovačko jezero.
Zelengora pripada NP Sutjeska. Pitoma je i blaga planina. Prepuna je pašnjaka, prelijepih jezera, raznovrsnih životinja i dobro obilježenih planinarskih ruta. Spada u omiljene planine planinara i kampera. Jedna od najboljih destinacija za planinarenje sa djecom.
Pišemo vam o kampovanju na Orlovačkom jezeru sa koga smo posjetili: Štirinsko, Kotlaničko i Jugovo jezero.
Iz planinske kuće na Donjim barama smo obišli Gornje bare i govorimo vam o savjetima kako do njih doći i šta možete očekivati. Tu je i vidikovac Borić, i o njemu će biti riječi.
Pored posjećenih 6 jezera, Zelengoru krase još dva: Bijelo i Crno jezero. Vjerujem da će i oni biti uvršteni u jednu od narednih avantura. Ne smijemo zaboraviti da je riječ o Zelengori, njoj se rado vraćamo.
Orlovačko jezero
Kampovali smo na Orlovačkom jezeru. Sagledali ga sa svih strana u svako doba dana. Tražili mu mane, ali ne ide.
Ne zna se šta mu više ljepote daje, da li jutarnja magla, miris i zvuk prirode, sveprisutni tragovi životinja, gigantske biljke, kupanje sunčevih zraka na površini ili te njegove plavo-zelene boje.
Ušuškao se na 1438 mnv ispod Orlovca na sjeveroistoku i Stoga na jugu i kao da želi stidno da se sakrije od pogleda. E, od nas nije uspio.
Okolina mu božanstvena, ali pogled privlači njegova bujna vegetacija. Bogat je i potočnom pastrmkom, jezerskom zlatovčicom i ubačenom kalifornijskom pastrmkom. Ništa ne brinite, prikazaće vam se.
Sunce grane, zelenilo bljesne, jezero mami na kupanje. Ako vam trava ne smeta uživaćete.
Maksimalna dubina mu je 5 metara, samo da znate.
Na jezeru nije dozvoljeno kampovanje ni loženje vatre. Nigdje ne piše, ali će vas čuvar upozoriti i ne pitajte kako ovo znamo.
Iznad jezera, pored puta, iza informativne table, sve može. Klupa, sto, izvor, ognjište za vatru, ideala za šator.
Hladnjikava julska noć, stidno svjetlo u šatoru, zvijezde na nebu, vatrica za nasmijana lica. To se zove raj.
E da, bitna stvar. Nema ni signala.
Odmor iz snova.
Jedino vam mogu komarci dosađivati, pa ponesite sprej protiv komaraca.
Kako doći do Orlovačkog jezera
Do Orlovačkog jezera vodi ni malo dobar put za auta. Prolazak je moguć samo za viša vozila.
Postoje dva pravca za dolazak do Orlovačkog jezera. Jedan je sa puta Foča-Gacko, a drugi iz pravca Kalinovika preko mjesta Jelašca. Iste su dužine (25 km). Spremite se za dugu, laganu, pažljivu vožnju.
Znakovi vode do Orlovačkog jezera.
Staza uz samo jezero nije dozvoljena za auta. Rampa blokira prolaz. Putem stižete odmah iznad jezera. Uz info tablu se možete parkirati, okrenuti vozilo. Spustite se stazicom do jezera i neka odmor počne.
Na putu do Orlovačkog jezera ne postoji naplatna rampa. Čuvar će vas već pronaći kad stignete, ne brinite, i naplatiti 10,00 KM po osobi za ulazak u NP Sutjeska i 15,00 KM za šator. Djeca su oslobođena plaćanja.
Borilovačko jezero (Jugovo jezero)
Orlovačko jezero je odlična baza za posjetu jezera Jugovo, Štirinsko i Kotlaničko, naravno da smo iskoristili.
Naši drugari iz PU “Abonos” Banja Luka nas primiše pod svoje okrilje, pa polako u šetnju od 18 km upoznasmo se sa jezerima.
Staza se kategoriše kao srednje teška, ali prvenstveno zbog dužine. Visinska razlika je 650 m.
Slabo je obilježena, ne bismo krenuli sami bez drugara ili aplikativne podrške.
Doživjesmo zvuk zvona stada, miris biljaka, i skrivenih prvenaca borovnica. Malcima se već sviđa.
Prvo je Jugovo jezero. Samo 1 km udaljeno od Orlovačkog jezera. Vozilima je dostupno.
Tu je i planinska kuća NP Sutjeska. Moguće ju je iznajmiti.
Jugovo je jedino vještačko jezero na Zelengori. Pregrađen je potok pa je dobijeno manje jezerce. Interesantno je da je jezero dobilo ime po Jugi, lovočuvaru u Nacionalnom parku Sutjeska.
Mahnusmo veselom čobanu, isprati nas zvuk zvona ovaca, pa krenusmo dalje.
Kotlaničko jezero
Otisnusmo se u samo nogom dostupno područje.
Nevjerovatne panorame, zelenilo, zvukovi, na sve strane tragovi izrovane zemlje i prevrnuto kamenje od strane životinja.
Zelengora nije bez razloga proglašena ljepoticom.
U jednom času prelazimo preko zelenih dolina, pa migoljimo stazom po kamenjaru. Upravo zbog svoje raznolikosti nam je savršena.
Žurimo do Kotlaničkog jezera. Tu ćemo se kupati, a dan je vreo.
Nakon 2 sata hoda ukaza se kao na dlanu. Nevjerovatno, srcolikog je oblika. Polako se počesmo spuštati do njega. Sve vrijeme ga vidimo, a nikako da dođemo do njega.
Čuje se klepet listova biljaka pod vjetrom. Obožavam naglašene zvukove prirode.
Ako bi se moglo neko zelengorsko jezero izdvojiti, onda bi to za mene bilo Kotlaničko. Baš mi je nekako posebno. Možda baš zbog bujne vegetacije, životinja, a što se ljudski uticaj na njemu ne vidi.
Samo istinski zaljubljenici u prirodu mogu svojim nogicama stići do njega i uživati u besprijekornoj ljepoti.
Malci su se odlučili kupati. Ne smeta im ni što je maksimalna dubina 10,5 m, ni što je prepuno biljaka, što se nasumice vide vodene zmije i po neka pijavica.
Ulaz je moguć preko klizavih stijena ili oštrog kamenja. Kamenje je ipak bolja varijanta. Ne žale se. U obući do vode, mora se tako.
Voda topla dok ne uđoše, a onda postade hladna. Kakva li im je onda ?!
Koliko god da smo se zadržali, njima malo.
Štirinsko jezero
Nastavljamo nevjerovatnom stazom i stižemo do površinom najvećeg zelengorskog jezera, Štirinskog jezera.
Nema kupanja. Maksimalna dubina mu je 2 m, a i dno mu je muljevito.
Uživali smo u pauzi sa pogledom na jezerom.
U neposrednoj blizini jezera nalaze se ostaci katunskog naselja Štirine. Nije na stazi i nema oznaka do njega. Morali biste sami istraživati i potražiti ga.
Idemo nasmijani do kampa. Malci, ne mi. Oni nisu znali da je staza srednje teška, a mi smo se uvjerili. Završavamo kružnu stazu.
Sprema se granje za vatru. Šta je kampovanje bez vatre i kobasica?!
Nastavljamo priču o Donjim i Gornjim barama i vidikovcu Borić koje smo posjetili iz planinske kuće pored jezera na Donjim barama.
Jezero Donje bare – planinarska oaza mira
Donje bare se nalaze na sjeveroistočnom dijelu Zelengore, i to na visini od 1490 m. Ponesite zato i malo topliju garderobu za jutra i večeri, bez obzira ako najavljuju toplo vrijeme. Kako ja volim reći „planina je to“.
Dugo je 250, a široko 120 metara, najveća dubina je oko 4,5 metra. Okruženo je planinskim vrhovima: Ardov (1723 m), Planinica (1874 m) i Mala Siljevica (1720 m). Oko jezera postoji stazica koja omogućava lijepu, laganu šetnju. Uživajte u prelijepoj prirodi, ribicama i patkicama. Možda kao i mi naiđete na tragove divljih svinja koje su rovile zemlju tražeći zanimljivo korjenje.
Zelengora obiluje bogatom faunom i florom. I nas je počastila svojom ljepotom.
Za Zelengoru su karakteristične divokoze. Jedna nas je htjela impresionirati pa je na kamenom dijelu vrhova planine, sa druge strane jezera, pokazala svoje graciozno stajanja na jednom kamenu. „Vau“ kakav prizor, kakva ljepota.
Sa zapadne strane nalazi se izvor vode koji puni jezero. Odlično mjesto za igranje djece i preskakanje potočića. Nalazi se odmah iza planinske kuće, uz šumu. Podvodnim kanalima voda izlazi iz jezera.
Kažu da tokom hladnijih zima jezero bude okovano ledom.
Na Donjim barama je moguće pecati, samo ćete od NP Sutjeska morati kupiti dozvolu.
Planinska kuća na Donjim barama – luksuz u srcu prirode
Idealna lokacija za smještaj. Ne može biti ljepša. Na samom ste jezeru i to sami. Ponekad navrati neki planinar i napravi pauzu na ovom prelijepom mjestu, na terasi.
Jutra i večeri su nešto posebno.
Budite se i prvo što vidite kroz prozor je mirno jezero, onako zeleno i relaksirajuće. Skoro svi prozori kuće gledaju na njega. Ujutro na terasi skuvamo kafu, ušuškamo se u ćebence, nagnemo se jedno na drugo, pijemo kafu i ćutimo. Kakav luksuz… Tišina. Ponekad neka ribica iskoči, te izmami osmijeh. Šta može biti ljepše od toga?!
Potom ustaje i mala mafija. Niko ne zna koliko je sati, niti je kome stalo do toga. Vrijeme radi za nas. Kakva divota?!
Doručak obavezno na terasi. Hrana i priroda, idealna kombinacija da djeca ćute, bar naša ;). Morate ponijeti puno hrane, dobro se jede, jer „planina je to“. Nemojte zaboraviti da nema struje pa ne računajte na frižider. Ovdje se čovjek najviše obraduje slanini, paradajzu i luku. Sve u znaku domaće hrane.
Poslije doručka je kod nas jutarnja smotra, da se vidi koliko pužića je pobjeglo, koji su novi pristigli i da im se servira doručak. Takođe se komisijski razmatra koliko su male razigrane žabe porasle od juče, je li patka izgubila koje pače.
A onda, sendviče u ruksak i u dnevne šetnje po okolini…
Nudi ova planinska kuća mnoge prednosti. Zamislite samo kupanje toplim danima u jezeru. Pristup jezeru je odličan. Mi smo se samo igrali štapovima i kamenčićima, vrijeme nam nije išlo na ruku. Šteta.
Kažu da je pored kuće bila izgrađena kamena vila (Titova vila), a da je sadašnja planinska kuća bila namijenjena osoblju. Nažalost, Titova vila je srušena. Ostali su samo tragovi kamene terase koja sada služi za predah planinarima.
Najviše volimo kada se osjećamo kao gost u prirodi i kada nas niko od domaćina ne primjećuje. Tada najviše uživamo u prirodi. Baš to smo doživjeli. Pored riba, pataka i divokoze, posmatrali smo lisice i zeca u svojoj igri. Ovo je njihovo područje, nemaju osjećaj za prisustvo čovjeka i tada nam prikazuju one svoje prave igrarije.
Sa prozora kućice smo posmatrali igru lisica, njihovo trčkaranje, prevrtanje, bježanje i ponovno hvatanje u igru sa drugarom. Nisam u mogućnosti da vam riječima prenesem taj doživljaj, treba to vidjeti svojim očima.
Jedan zeko se zbunio. Došao je na našu terasu. Gledao je on nas, a mi njega. Ne zna se kome je bilo čudnije u toj situaciji. Svi smo jedni drugima bili nepoznanica. Stajao je desetak minuta i onako zbunjen samo mrdao ušima. Kakvo iskustvo za djecu.
… a onda dođe veče. Večera uz svijeće. Ovo najviše vole i ovo pamte. Njima je odmor bez struje postao stvar dobre zabave. Odigramo koju partiju karata ili Ne ljuti se čovječe, pa ko šta vidi pod lampama i svijećama. Poslije toga stave svoje lampice na glave, prozuje sa njima po kući, ukrste svoje svjetlosti par puta dok su u krevetu, nasmiju se ko zna čemu i tajac… Milina ih posmatrati.
Jezero Gornje bare – biser u netaknutoj prirodi
Zelengora djeluje baš pitomo i nježno. Toj njenoj blagoj prirodi doprinose i njena jezera. Od Donjih bara se veoma lako stiže do Gornjih bara, oko sat vremena, ako ne zastajkujete usput kao mi. Put je odlično obilježen, možete ići bez problema.
U početku se vraćate dijelom puta koji vodi do Tjentišta, nekih pola sata. Zanimljiva šetnja kroz hladovinu drveća, može biti i dobra zaštita od kiše, kao u našem slučaju.
Dalje na putu postoji tabla koja pokazuje skretanje na dionicu koja takođe prolazi kroz šumu. Nije preporučljivo autom skrenuti na ovu dionicu putu. Mnogi se na tom mjestu parkiraju i baš odatle kreću pješke na put ka Gornjim barama.
Izlazeći iz šume ukazuju vam se livade Zelengore. To mirišljavo džinovsko cvijeće. Sve poznate biljke su mi se činile nestvarno ogromne, a mirisi najintezivniji koje sam do sada mogla osjetiti.
Staza je dalje impresivna. Milina je gledati te brežuljke i te divne biljke. Žao mi je što je dan bio maglovit, pa nam pogled nije mogao daleko dosezati. Uživajte i vi malo u slikama.
Nanjušismo i polja borovnica. Tu je zastoj. To je to od našeg napretka na putu ka Gornjim barama. A naše sreće. Prvo smo štapovima morali malo lupkati po biljkama da nas ne iznenadi neka stanovnica Zelengore, a onda branje borovnica. Nije ni medo blesav što ih jede. Kako su ukusne na ovom svom prirodnom staništu.
Dalje prateći utabani put stigli smo do travnatih jezera. Mislili smo da je to to. Malo smo se i razočarali. Sva sreća naiđoše planinari pa nas uputiše da skrenemo lijevo putićem koji vodi do Gornjih bara. Vodite računa da ne produžite pravo na Uglješin vrh, već skrenite lijevo. Ne postoji tabla sa oznakom.
I na kraju te utabane stazice ukaza se veličanstveno jezero… Gornje bare.
Nešto su manje od Donjih bara. Nalaze se na vrhu livade na nadmorskoj visini od 1650 mnv, dugačko je oko 150 m, a široko 80 m, njegova dubina je 2 m. Postoji putić oko jezera kojim se može prošetati.
Jezero plijeni svojom ljepotom. Vjetrić njiše biljke, pravi male talase na jezeru i pri tom donosi miris prirode. Iznad jezera se uzdižu ogoljeli vrhovi planina i nagovještavaju da su stanište divokoza. Nisu nas ovog puta htjele počastiti svojim prisustvom. Sjediti na kamenu i posmatrati ljepotu, ima li išta ljepše i više opuštajuće.
I djeca vole šetnje kada za nagradu dobiju nerealan pogled. Svjesni su da je ovakav prizor nestvaran, osjete to.
Ne znam koliko smo tako sjedili opčinjeni. Imate osjećaj kao da vas je neko bacio na neku drugu planetu. Sami ste i nigdje nikoga na vidiku, a ovakva ljepota. Ne zna čovjek gdje bi se prije okrenuo, gdje bi prvo pogledao. Ne može se odjednom obuhvatiti sva ova ljepota. Ne postoji mogućnost ni da slika ili snimak prenesu jedinstvenost panorame, niti riječi da opišu pejzaž.
Koliko god da ste na ovakvim mjestima, malo je.
Počastismo se našim sendvičima, pa smo morali krenuti nazad. Vrijeme se pogoršavalo.
U produžetku Gornjih bara za pola sata se stiže do Uglješinog vrha. Mi se nismo usudili krenuti, zbog vremena, morali smo se vratiti do kućice.
Vidikovac Borić – zapanjujući pogled na NP Sutjesku
Laganom šetnjom sa Donjih bara se za 40-ak minuta stiže do vidikovca Borić. Put je odlično obilježen, tako da samostalno bez problema stižete na vidikovac. Prva dionica vodi putićem preko livada. Često srećemo tragove divljih svinja. Djeci je postalo zanimljivo. Ne znam da li bi im bilo i da ih sretnemo.
Nastavak puta vodi po obroncima planina, jednim dijelom prolazite i kroz šumu. Na svakom mjestu gdje vam drveće dozvoljava ukazuje vam se prelijepa panorama. Mi smo i sa ovim bili zadovoljni. Često smo stajali, odmarali i uživali u pogledu.
I na kraju puta njegovo visočanstvo, vidikovac Borić. Njegova nadmorska visina je 1450 mnv.
Pristup je bezbjedan, ali ne postoji zaštitna ograda, pa zbog djece treba malo pripaziti. Možete odmoriti i uživati u pogledu od 270⁰.
Pogled doseže do kanjona rijeke Sutjeske, Vučeva, Maglića, Volujka, prašume Perućica, Dragoš sedla i Prijevora, doline Tjentište, ostatka starih gradova Vratar i Vratac, kao i Kosmana. Mi nismo uspjeli sve vidjeti zbog oblaka, ali bilo nam je dovoljno da nas baci u opuštanje. Idealno mjesto za popiti kafu i pauzirati. Malo se i naježite pri pogledu na strme gromade od planina i Sutjesku koja teše svoj put.
I tako prođe naše vrijeme na Zelengori. Nekako za naš ukus prebrzo. Mogli smo još šetati, uživati u zajedničkim pričama, društvenim igrama pod svijećama, biti okrenuti samo jedni ka drugima, smijati se dogodovštinama usled privikavanja na život bez struje, zaboraviti da TV i mobilni telefon postoje, hodati musavi od borovnica… Mnogo je lijepih stvari koje pruža ovakav vid odmora. Dobijemo kvalitetno zajedničko porodično vrijeme prije svega i pregršt lijepih uspomena, a to je najbitnije.
Ukoliko želite saznati šta, kako i za koliko možete u planinsku kuću na Donjim barama, pročitajte. Za sva dodatna pitanja vam stojimo na raspolaganju.
Nemojte propustiti ni vrhunsku zabavu – rafting Tarom. Pročitajte u našoj priči “Rafting Tarom – savršena adrenalinska avantura” kako smo se mi proveli. Nudimo vam pregršt vrlo korisnih informacija koje će vam biti od velikog značaja. Budite spremni.
